петак, 26. јун 2015.

Ne, ne moram


„Moraš biti jaka.“
„Ti si hrabra.“
Ne, ne moram.
I ne, nisam.
Nisam ni jaka, ni hrabra, a često sam usamljenja, umorna, uplašena i zabrinuta zbog onog što dolazi.
Samo živim ovaj život najbolje što umem.
Kada imaš bebu, i kad misliš da više ne možeš da je uspavljuješ ili menjaš pelene, ona počne da spava sama, a pelene zameni za nošu.
Kada misliš da ne možeš više da hodaš savijene kičme, jer dete uči da hoda, ono prohoda samo.
Kada misliš da više ne možeš da sediš u praku ispred zgrade dok se igra, ono dovoljno poraste da u taj park ide sa drugarima.
Kada misliš da ti je preko glave organizacije ko će da ga čuva dok si na poslu, pozorištu, kafi sa drugaricom, večeri sa prijateljima, ono poraste toliko da jedva čeka te dragocene trenutke slobode kad ti vidi leđa.
Kada imaš dete sa autizmom, u većin  tih faza, za koje misliš da ih nisi mogao izdržati još ni mesec duže sa onim drugim detetom, ostaješ celi život.
U međuvremenu stalno rizikuješ gubitak braka, posla, profesije, interesovanja, prijatelja i odnosa koji se ne uklapaju u taj čudan, nepredvidiv, a ponekad i neprijatan način života, jer nije uvek zabavno biti sa nama. Nekad je nenaviknutim na neke situacije i neprijatno.
Pokušavaš da nadaknadiš društvo vršnjaka. Smišljaš način da mu život učiniš što lepšim. Plaćaš neke ljude da ti pomognu u tome, ne što ne možeš sam, već što shvataš da mu treba još neko u životu osim tebe.
Umoriš se od objašnjavanja da negde nisi došao ili se zadržao dovoljno dugo zato što je nemoguće tvom autističnom detetu objasniti neke socijalne norme i konvencije.
Umoriše se od napominjanja da imaš dete sa autizmom i da se tvoj život umnogome razlikuje od njihovog, a da to nisu one uobičajene, individulane razlike, normalne među ljudima.
Umoriš se i povučeš, a onda postaneš u očima drugi čudak koji živi mimo sveta.
Ili heroj, po potrebi.
Ne, nisam ni jedno, ni drugo. Samo živim ovaj život onako kako umem, a nekad ne umem da budem ni dovoljno jaka, ni hrabra, ni da slušam o tome kako jesam ili moram biti takva.

P.S.  Ima ovaj život i lepih trenutaka. Juče ga je sestra vodila da gledaju balet i posle pola sata mi je stigla od nje poruka sledećeg sadržaja:
Ee, odusevljen je. Sve vreme se smeje i sve tapše onda kad treba i ne prica. Baš, al’ baš mu se svidja.
P.P.S. Kad imaš dete sa autizmom onda ono drugo učiš da bude što samostalnije, jer znaš šta ga čeka kad tebe ne bude, ali to je priča za neki drugi dan, onaj kada imam dovoljno snage da sebi kažem „Moraš biti hrabra.“





Нема коментара:

Постави коментар