недеља, 28. април 2013.

Nedeljno jutro



Stojim pored kola i čekam da dođu Lola i mama. Aleksa je unutra. Sluša Kristinu Kovač i zato se još uvek ne buni što ne krećemo. Auto je parkiran neposredno pored ulaza, u gornjoj garaži Delta sitija, na mestu obeleženom za osobe sa invaliditetom. Da, odskoro imamo nalepnicu koja nam to omogućava.
Dok čekam, razmišljam o tome koliko nam ta naizgled sitnica znači jer se znalo desiti da se Aleksa uznemiri dok kružimo po parkingu u potrazi za praznim mestom.
U garažu ulazi auto i staje. Ljudi koji sede u njemu gledaju prema nama. Odmah shvatam da su hteli baš tu da se parkiraju, ali  shvatam, ne znam ni sama zašto, intuicija verovatno, i da im je to mesto veoma bitno. Parkiraju se na mesto preko puta nas. Iz kola izlazi stariji čovek i teško se krećući dolazi do gepeka.
Prilazim i pitam treba li mu pomoć. Za to vreme, sa prednjeg sedišta izlazi starija lepo doterana žena, isto tako, veoma teško. On otvara gepek i u njemu vidim dva para štaka. Kaže mi da može i sam, ali kad sam već prišla, ako mi nije teško, jedan par da dodam ženi. Odmah to činim, ali i dalje osećam da me tim ljudima nije privuklo samo to, već da postoji još nešto.
Žena se zahvaljuje i uz osmeh kaže da imaju još jednog kome treba pomoć. Otvaram zadnja vrata.
Tamo sedi čovek od tridesetak godina. Jedan pogled na njega i sve mi je jasno. Žena govori: „To je S. Znate, on je autističan.“ „Znam.“ Zaćuđeno me gleda. „I moj sin, koji me čeka tamo, u kolima, je autsitičan.“ „On je navikao da parkiramo baš tamo gde ste vi parkirali, zato sad ne želi da izađe iz auta.“ Nije morala to ni da mi kaže. Sve znam. I sve mi je jasno. Pozdravljam S. Govorim mu kako se zovem i pozivam ga da izađe, što on i čini. Skrećem pogled na sekund, a on je već na mestu kuda prolaze auti. Na ženinom licu vidim paniku. Odmah mu prilazim, blago ga hvatam za ruku i odvodim do oca koji u jednoj ruci drži šaku, a drugu pruža prema njemu.
Njih dvojica odlaze unutra, a S.-ina majka  i ja razgovaramo još par minuta. Razmenjujemo malo reči, ali sve razumemo. I jedna i druga.
Mama i Lola dolaze i sedaju u kola. Sedam i ja i krećemo.
Mama me pita ko je ta žena. Pokušavam da joj kažem, ali ne mogu da progovorim.
Suze koje više ne mogu da zadržim joj govore sve.

Šta će biti posle nas? – isto pitanje koje proganja sve nas, roditelje dece sa teškoćama u razvoju  i invalidtetom, bez obzira na sve ostale razlike.