среда, 25. април 2012.

Nešto o čemu ćutimo


Začuđujuće je kako odbacujemo i sa prezrenjem gledamo na krizu srednjih godina, dok za teškoće koje sobom nosi pubertet svi imamo razumevanja.
To je trebala biti prva rečenica mog novog bloga.
Ostale su bile napisane u glavi, ali zbog nedostataka vremena, lenjosti ili čega već,  nije  ni bitno, odlagala sam njihovo pisanje na ekranu.
Možda zbog toga što su napisane reči isto što i dela, ono što ne možeš vratiti nazad,  i što čine da se neke stvari zaista dogode.
Kako god, umesto bloga, evo razgovora koji se poveo između N. i mene, a povodom te rečenice:

JA:
Ja počela da pišem novi blog. Ne za b92, neko poluzezanje, za bloger ili za b4c.
Ili najverovatnije za nigde, jer sam napisala samo jednu rečenicu, i već mi se ne da dalje.
:)
Da, ja sam ona što odustaje odmah na početku. :P
Prva i po svoj prilici jedina rečenica :
Začuđujuće je kako odbacujemo i sa prezrenjem gledamo na krizu srednjih godina, dok za teškoće koje sobom nosi pubertet svi imamo razumevanja.

N.: 
Ah, onda taj blog znam... Sa mnom si ga razrađivala.

JA:
Dalje bi bilo o predrasudama, kako kod muškaraca tada dolazi do preispitavanja koja se odnose na posao i izgled, i koja rešavaju kupovinom crvenog kabrioleta, a kod žena bla-bla-bla…
Pa o depresiji, ličnom rastu, sebičnosti.
Da, sve znaš, evo neću više. :)

N.:
Suština jeste da mi kad stupimo u život bivamo učeni da on ima neku svrhu, neko ispunjenje: školu, fakultet, brak, decu, poslovni uspeh i imovinu... Cvrc.  Nemalo iznenađenje nas zatekne kad otkrijemo da ništa nije tako: nikakvo nas stabilno i trajno blaženstvo ne zatekne šta god od ovog dostigli.

JA:
Nastaviću da pišem ako ćeš i tamo da komentarišeš. :)
Da, ja imam običaj da kažem: niko nam nije rekao da će biti ovako, zašto?!
A onda sama sebi dam odgovor, koji zavisi od trenutnog raspoloženja. :)

N.:
Na 92-ojci bih i komentarisao (možda, zavisi od raspoloženja i vremena).

JA:
Tamo ja takav tekst nikad ne bih objavila.
To je možda samo za bloger, gde imam 9 čitalaca! :)
Ima tu još tema (samo ja nemam znakova na ovoj !""#$$ tastaturi)

JA:
Brak kao posvećenost principu ili osobi, ili oboje… Verovanju ili ubeđivanju sebe ili drugih u neopozivost toj posvećenosti, menjanju argumenata zavisno od ugla posmatranja, ili pre prelaska od opštih ka pojedinačnim...

N.:
Današnji brak je institucija pravljena za prethodne vekove.
Ideja jeste bila da se obezbedi podizanje potomstva. On, brak, ima svoju biološko opravdanje.

JA:
Misliš na formalni brak?
Ili na odnos dvoje ljudi?

N:
Brak…predviđen je da traje dok deca ne stasaju.
A šta posle toga?
Jer brak se najpre shvata kao socijalna institucija, na to mislim.
U sadašnjem francuskom zakonodavstvu preljuba je izbačena kao dovoljan razlog za raskid braka.
To hoču da kažem: brak se menja, njegova forma.

JA:
Da, ali i posle toliko vekova čovek još nije smislio bolju socijalnu instituciju za tako nešto.

N.:
Naravno. No, ona će pretrpeti izmene, i već ih trpi.

JA:
Mislim da je Jovo Toševski imao teoriju da savremeni čovek treba da ima dva-tri braka, jer se produžio životni vek.

N:
Upravo tako.
Ne baš, recimo, 23, ali nije neobično (niti će biti za 200-300 godina) da imaš tri-četiri braka.

JA:
Pa koliko onda, ako nije tačan odgovor 1? :)

N.:
Brak je predviđao da se živi 50-60 godina. Šta ćemo sa onih trideset koje se kao višak danas pojavljuju.
Naravno, uvek će biti onih koji veruju u tu jednu i jedinu i trajnu ljubav. I ja sam bio među   njima.
 Ljubav je kao reč nespretna. (To smo već utvrdili.)
Recimo, S. ja i dalje volim, ali ne dovoljno i ne na potreban način.
U stvari – otkrio sam da najviše i neizmerno volim samo sebe, naravno.

JA:
Da, upravo ti htedoh reči da se tu ne radi o ljubavi, već o tome da li je moguće da postoji odnos u kojem će uvek biti neotkrivenih strana, ma koliko godina proveli pored neke osobe. Gde nestane, i zašto, potreba da se te strane traže i razumeju.
Mislim da je to ono sto nas drži pored nekog ili otera, a ne ljubav.

N:
Ne, to si postavila idealistički...
Nije tako.

JA:
A to što voliš sebe nije ništa loše, naprotiv. Ja verujem da onaj ko ne ume iskreno da voli sebe, ne ume da voli ni druge.
Nego, kako ti misliš da jeste?
Jedan, ako ne i najbitniji uslov, jeste da taj neko pored tebe treba da ima približno istu sliku o tome kako odnos, a i život treba da izgledaju.
Onaj pesimista u meni, koji ide linijom manjeg otpora:), skoro je sebe još odavno ubedio da je mala ili gotovo nikakva šansa da u životu sretneš tog nekog, sa tom približno istom slikom.

N.:
Ne znam. Nekako jeste. A znam da onako kaošto ti kažeš nije.
Ljudi uživaju u drugim ljudima kao što uživaju u hrani, vinu, smehu, seksu. Dokle god to traje, stvar funkcioniše.

JA:
Ali pitanje i jeste zašto i kada prestane to uživanje.

N.:
Sve se na ovom svetu troši, osobito ako se ne neguje i ne ulaže u njega. Pa i ljubav. Ako nije već ispočetka bila zasnovana na previše kompromisa i previda.

JA:
Da, da, ali zašto nestane ta želja i potreba za negovanjem? Znaš da treba da se neguje, znaš da tog nekog i dalje na neki način voliš, ali se ipak okreneš i kažeš dosta, ja to više ne mogu, ne mogu da ulažem u taj odnos, ne mogu da pronalazim stvari koje će ga činiti zanimljivim.

N.:
Moj česti primer je kako s godinama one dlačice što štrče kod partnera iz nosa neslućeno narastu, postanu prava šuma ;) Tu je braku kraj.

JA:
;)

A onda su počeli u horu da viču moj šporet i N.-ove kolege iz kancelarije, inače bismo sigurno došli do nekog pametnog zaključka